Ucr live dalla torre della Cattedrale in occasione della Solennità dell'Immacolata Concezione. Questa suonata è il caratteristico "Arsan" (Reggiano), pezzo principe della tradizione Reggiana.
Ucr live from the tower of the cathedral on the occasion of the solemnity of the immaculate conception. This music is the characteristic "Arsan" (Reggiano), Piece Prince of tradition reggiana.
El Esquilón San José, mejor conocido como Campana de Dolores, es la campana que, según la tradición, se tocó en la madrugada del 16 de septiembre de 1810 en la localidad de Dolores, Guanajuato, México, hoy municipio de Dolores Hidalgo C.I.N. (Cuna de la Independencia Nacional), llamando a la población a rebelarse en contra de las autoridades del Virreinato de Nueva España. La arenga fue hecha por el cura párroco Miguel Hidalgo y Costilla, junto con Ignacio Allende y Juan Aldama. Este hecho histórico es conocido como el Grito de Dolores. Cada día 15 de septiembre, el presidente de la República de México toca la campana conmemorando ese llamado. Hoy está ubicada
sobre el balcón central del Palacio Nacional, en la Ciudad de México.La campana fue fundada el 28 de julio de 1768 y se le dio por nombre Esquilón San José por ser patrono de toda la Nueva España. [1] Se le destinó al campanario oriental del curato del pueblo de Dolores. Está fundida en bronce; mide 1.77 metros desde la orilla de la boca hasta la parte superior del contrapeso, y 1.09 metros de diámetro. [2] Tiene 11 centímetros de espesor.
En 1896, el presidente Porfirio Díaz, a iniciativa de Guillermo Valleto, regidor de festividades del Ayuntamiento de México, así como del periodista Gabriel Villanueva, ordenó traerla a la capital del país, para lo cual fue retirada del campanario el 28 de julio. [3] Los generales Sóstenes Rocha e Ignacio Salas se encargaron del traslado de la reliquia. El 14 de septiembre fue colocada sobre el balcón central del Palacio Nacional, y el 15 se inició la tradición de que el jefe de Estado en turno la haga sonar. [4] En 1985, con motivo del 175 aniversario de la Independencia, la campana fue bajada para una gira por todo el país, junto con ejemplares de la bandera nacional y de la Constitución.
The Esquilón San José, better known as bell of Dolores, is the bell that, according to tradition, was played in the early morning of 16 September 1810 in the town of Dolores, guanajuato, Mexico, today municipality of Dolores Hidalgo C.I.N. (Cradle of National Independence), Calling the population to rebel against the authorities of the viceroyalty of new Spain. The speech was made by the parish priest Miguel Hidalgo and rib, along with Ignacio Allende and Juan Aldama. This historical fact is known as the cry of pain. Every 15th of September, the president of the republic of Mexico ring the bell commemorating that call. Today is located
On The Balcony Africa of the National Palace, in the city of Mexico. The Bell was established on 28 July 1768 and was given by name esquilón San Jose for being a patron of all the new Spain. [1] He was allocated to the bell tower of the curacy east of the town of Dolores. It's cast in bronze; it's 1.77 meters from the shore of the mouth to the top of the rider, and 1.09 meters in diameter. [2] has 11 inches of snow.
In 1896, the President Porfirio Diaz, at the initiative of Guillermo Valleto festivities, Alderman of the city of Mexico, as well as of the journalist, Gabriel Villanueva, ordered to bring her to the capital of the country, for which he was withdrawn from the bell tower 28 July. [3] The Generals Sosthenes Rocha and Ignacio Chambers took care of the transfer of the relic. On 14 September was placed over the balcony Africa of the National Palace, and the 15 began the tradition that the head of state in turn the sound. [4] in 1985, on the occasion of the 175th anniversary of independence, the bell was lowered to a tour around the country, along with copies of the national flag and the constitution.
On the trail of :...... The Tomb of Miguel Hidalgo and rib....
On 30 July 1811, was shot in the city of chihuahua the priest of the parish of Dolores, Don Miguel Hidalgo and rib after having led the independence movement that began on 16 September 1810.
Just like the captains Ignacio Allende and Juan Aldama, Hidalgo in that then 58 years of age, he was captured near monclova and taken to the city of Chihuahua, where he was formed judicial process on the part of the civil authorities, Military and church. During his trial, Hidalgo is confessed responsible for having unleashed the struggle for independence. On The 3th of July was declared "accused of high treason", For which he was sentenced to a priestly degradation and the death penalty.
At nine in the morning of 30 July, twelve soldiers escorted him to the corral to the royal military hospital. Lieutenant Pedro Armendáriz, who was the head of the firing squad, unfold the final moments of hidalgo in the following letters:
" accompanied by some priests, twelve armed soldiers and I, we drove him to the barn in the same hospital unto a corner where he expected the dreadful bench; the progress was made with all silence: it wasn't called for any attention unto the church in which I was doing By yes in a little book he wore on the right, and a crucifix in the left; came as I said on the bench, gave unto a priest the booklet, and without speaking a word, yes sat on this site, in which he was tied up With two of the sling molleros, and with a bandage the eyes against the stick, taking the crucifix in both hands, and the face to the front of the troops that was formed two steps, three of the fund and á four of front: with According unto what I warned you did fire the first row, three of the bullets hit him in the belly, and the other in an arm that broke: the pain made him bend a little bit of the body, so it slipped off the bandage of The head and we nailed those beautiful eyes that I had; in such a state I did download the second row, which gave him all in the womb, being aware that you squarely to the heart: bit extreme did, only if you rolled a few tears very thick: Still remained without even tried anything that beautiful view, for what he did fire the third row that returned unto to err not pulling out more fruit which have done pieces the belly and back, perhaps it would be because the soldiers were shaking like a few azogados; in this Case so tight and pitiful, I had two soldiers shot him putting the mouth of the cannons on the heart, and it was with what has been achieved the end.
Then he took off to the plaza of the front of the hospital, he got a table to the right of the entrance of the main door, and on her a chair in which they sat him to see that the public that quasi-in general it cried although sorbiéndose The tears, then he went inside, his head cut off that show, and the body was buried in the holy field.
Once executed, the body was exposed to the public in a chair, on a platform, in the front door of the former college of the society of Jesus. When it gets dark, his head cut off. The remains of hidalgo were veiled by the franciscan fathers that night, and buried the next day at the presbytery of the chapel of San Antonio.
The heads of hidalgo, Allende, aldama and jiménez made pilgrimages by Chihuahua, zacatecas, lakes, lion and guadalajara until in the end were exposed in iron cages in the alhóndiga de granaditas, around October 1811, as a warning to all those who To join the insurgency. There they remained for almost ten years. Currently, the remains of the heroes are found in the column of the independence of Mexico city.
Re: Pavelićeve ideje ponovo oživljavaju u našem komšiluku
Mitropolit Germogen, poglavar "Hrvatske Pravoslavne Crkve"
Ruski sveštenik, emigrant iz Rusije. Ubili ga partizani istog dana kada je Zagreb oslobodjen.
Hrvatski episkop Aleksandar izjavio je u emisiji Markov trg
Priredio: Franjo Dobrović
‘Na popisu stanovništva 2011. godine kao Hrvati pravoslavci izjasnilo se 16 647 ljudi. To su ljudi koji se ne smatraju ni Srbima, ni Rusima, ni Bugarima, to govorim jer u Hrvatskoj u evidenciji postoje te pravoslavne crkve, ali nema Hrvatske pravoslavne crkve’, izjavio je Hrvatski episkop Aleksandar u emisiji Markov trg na Z1 televiziji. Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu donijela je prošle godine odluku da se u Hrvatskoj stvori pravoslavna crkva namijenjena Hrvatima pravoslavcima. Postoje tri eparhije po našem statutu u Zadru, Osijeku i Zagrebu, osim mene još su tri svećenika, ali za sada djelujemo u vrlo teškim uvjetima, prije svega zbog financijskih razloga.
‘Hrvati, živeći na graničnom području katolika i pravoslavaca, primali su razne utjecaje, stanovništvo se ispreplitalo. Ali najvjerojatnije je to bio Vlaško stanovništvo, koje je jedna grčka etnička skupina. Tako je dolaskom Srba na ove prostore ostalo puno domaćeg pravoslavnog stanovništva koje se nije osjećalo Srbima. Hrvatski su se pravoslavci pokušali oduprijeti tim nastojanjima, ali nikada nisu uspjeli stvoriti svoju crkvu. Ovo je radosna vijest i želim pozdraviti episkopa Aleksandra koji je počeo stvarati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. ‘Osnivanje HPC je od strane Srpske pravoslavne crkve uvijek proglašavano kao političko pitanje. Srpska je pravoslavna crkva uvijek govorila kako ovdje svi koji su pravoslavni su Srbi. Činjenica je da Hrvatska nije imala svoju državu, zbog toga je bilo moguće da SPC širi svoje područje na ove prostore. Prvi koji je pokušao riješiti to pitanje hrvatskih pravoslavaca je bio Eugen Kvaternik još 1871. godine, ispričao je Kolarić.
EPISKOP DOLAZI IZ BUGARSKE
‘Ja dolazim iz Bugarske, upoznao sam se s poviješću HPC, osobito dio koji se veže uz razdoblje NDH-a. Teško mi je shvatiti sve te događaje jer u Bugarskoj su svi pravoslavci uz Bugarsku pravoslavnu crkvu, nikada nije bilo problema s katolicima. Kada je Pavelić stvorio državu, ustaše su u početku ubijali pravoslavce, ali kad je stvorena HPC u proljeće 1942. godine, pozvali su Novomoskovskog episkopa Germogena koji je postao mitropolit HPC-a. Njemu se pridružilo 18 svećenika koji su bili Rusi i Ukrajinci, a ostali su bili svećenici koji su pripadali SPC-u. Kada je stvorena ta crkva prestala su ubijanja pravoslavaca. Bio je to dobar potez. Bila je to sasvim ozbiljna crkva.Germogen je imao puno kvaliteta, bio je profesor na Teološkom fakultetu. Ali kad je propala NDH-a 28. svibnja 1945. godine Vojni sud u Zagrebu osudio je na smrt sve svećenike HPC-a. Oni su osuđeni i pogubljeni pod optužbom, suradnja s okupatorom, ali na koji način svećenik surađuje s okupatorom teško mi je razumjeti. Nitko od njih nije optužen da je nekog ubio ili da je na neki način sudjelovao u nečijem ubojstvu. Od 40 svećenika HPC-a 39 su strijeljani, jedan je obješen u Sarajevu. Na taj je način uništena HPC i arhiva HPC-a se danas nalazi u Beogradu. Zašto je tamo, ne znam, ali to pripada hrvatskoj povijesti i ta bi arhiva morala biti ovdje u Hrvatskoj. Prije dvije godine Nova ruska pravoslavna crkva je episkopa Germogena proglasila svetim zbog mučeničke smrti, jer je poginuo zbog svoje vjere. Njega su nekoliko dana vukli bez odjeće po Zagrebu i nakon toga su ga strijeljali, ispričao je episkop Aleksandar.
Na pitanje voditelja Marka Juriča jesu li imali kao Hrvatska pravoslavna crkva kontakte sa SPC-om, Aleksandar je odgovorio: ‘Ne, nas ne zanima Srpska pravoslavna crkva ili bilo koja, mi nismo protiv bilo koga. Imamo dobre kontakte s katoličkim svećenicima, ali nisam kontaktirao sa svećenicima SPC-a, budući sam ja episkop onda bih morao kontaktirati s episkopom druge crkve’. Komentirajući izjave nekih svećenika SPC-a da je jedino ta crkva nadležna za pravoslavce na hrvatskim prostorima, episkop Aleksandar je objasnio da SPC nije iznad svih pravoslavaca, jer takva crkva ne postoji. SPC je među mlađim pravoslavnim crkvama. Srpsko pravoslavlje nema neki veliki utjecaj na pravoslavlje, među svecima pravoslavnih crkva je samo jedan Srbin, objasnio je Aleksandar. Zbog toga ne razumije zašto bi bilo koja pravoslavna crkva morala zatražiti dopuštenje baš od Srpske pravoslavne crkve.
I SPC JE BILA DIO BUGARSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Činjenica da netko ne poštuje popis stanovništva govori samo za sebe. Svećenici SPC-a moraju priznati realnost postojanja države Hrvatske i prestati ove prostore nazivati ‘našim zapadnim krajevima’, kako to uporno čini episkopAtanasije Jeftić ili ‘srpsko područje pod upravom hrvatskih vlasti’ kako to čini Jovan Pavlović. To je nastavak Garašinove ideje gdje je Srbin tamo je Srbija, gdje je Srpska crkva Tamo je Srbija itd. Ovakve izjave pokazuju da još uvijek ima pojedinaca koje je vrijeme pregazilo i koji misle da tamo gdje su pravoslavni da mogu biti samo članovi SPC-a, objasnio je Kolarić
Govoreći o Svetosavlju episkop Aleksandar se osvrnuo na povijest Bugarske pravoslavne crkve koja je osnovana 927. godine, Srbija je u to vrijeme bila u sklopu Bugarske, 1217.Rasko koga su kasnije nazvali Sveti Savo odlučio je izaći iz Ohridske episkopije, ali nije dobio dozvolu za izlazak. Kasnije je u Austrougarskoj postojalo nekoliko pravoslavnih crkava koje nisu bile srpske crkve, bile su eparhije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koja je bila autokefalna. Bile su još dvije eparhije u Boki Kotorskoj i Zadru.
Na kraju emisije su se javili gledatelji koji su vidno potreseni ispričali iskustva svojih obitelji, očeva koji su stradali od ruke jugoslavenskog režima samo zato jer nisu htjeli odustati od svojeg identiteta Hrvata pravoslavaca
