Krtoljska buna

Od XV do prve polovine XX vijeka u Boki Kotorskoj bilo je više protesta i buna među kojima su najznačajnije Grbaljske bune u XV vijeku. Bilo ih četiri i ukupno su trajale četvrt vijeka! Te bune predstavljaju najznačajnije događaje na istočnoj obali jadrana u tom vijeku.
Bunili su se stanovnici, naročito kmetovi, i u drugim krajevima Boke, protestovali protiv domaće vlastele i stranih sila.
Zarad zemlje i prava nad njom, a time i prava nad kmetovima i prihodima, u Boki je bilo netrpeljivosti ali i neprijateljstava među pojedinim mjestima. Nekada su pobune predvodili sveštenici, često vlastela ali i seoski knezovi. Bilo je problema koji su rješavani i po nekoliko decenija. Druge je morao rješavati mletački dužd. Drugačije se nije moglo.
U sjenci poznatih bokeljskih buna ostao je jedan od protesta krtoljskih kmetova koji po trajanju i posljedicama svakako zaslužuje pažnju.
Mislim da neću pogriješiti ako to nezadovoljstvo Krtoljana nazovem Krtoljskom bunom!
Nezadovoljstvo Krtoljana odnosilo se na vlasnike zemljišta koje su obrađivali u najamnom, kmetskom odnosu. Krtoljani su od kotorskih vlasti, kasnije i mletačkih, više puta tražili pravičnu podjelu zemljišta, a kako se dugi niz godina ništa nije promijenilo, 1752 godine im je dozlogrdilo!
Oružjem su nasrnuli na grupu plemića koja je došla na ostrvo Sv.Gavrila u kontrolu radova na imanjima. Tu naravno nijesu stali već su na Miholjskom zboru odlučili da će istrijebiti kotorsko plemstvo.
Razlozi slični grbaljskim (dva vijeka prije) kod odluke Grbljana da zatraže vlast Turaka kako bi raščistili sa kotorskim plemstvom!
Bolje Turci nego Kotorani – rekoše Grbljani. Očigledno da kotorsko plemstvo ni takvi događaji nijesu opametili pa su im Krtoljani zaprijetili istrebljenjem – kao jedinim rješenjem za nepravdu, silu, pljačku i težak život.
Krajem 1752. pred Senat u Mletke stigao je apel Kotrana za pomoć protiv pobunjenih kmetova četiri sela Miholjskog zbora.
O pobunjenicima se pričalo i prepričavalo dugih 18 mjeseci. Nema iscrpnijih izvještaja ali je vjerovatno za to vrijeme vlasnicima zemljišta bilo nemoguće doći do imanja. Ostali su i bez prihoda pa ne čudi uznemirenost i bijes koji je opredijelio vojni pohod na Krtole!
Do pravog vojnog pohoda došlo je u junu 1754 godine. Pod oružjem se našlo više od 900 vojnika sakupljenih u Perastu, Prčanju, Dobroti i drugim mjestima Kotorskog distrikta. Vojsci se u službu stavila i sva raspoloživa flota koja se tada našla u domaćim lukama. Vojskom je komandovao iskusni Peraštanin, potpukovnik Štukanović.
Krtoljana pod oružjem tada je, prema zvaničnim statističkim podacima toga doba, bilo manje od 150. Ukupno duša u četiri sela bilo je oko 400.
Naravno, u opsadu Krtola išlo se morskim putem, a demonstarcija sile odvijala se duž krtoljske obale.
Organizatori vojnog pohoda očekivali su, u duhu metoda mletačkih vlasti, da će doći do vjerske netrpeljivosti koja je trebala pripomoći vojnom pohodu pošto su pripadnici vojske bili katolici, a Krtoljani mahom pravoslavni.
Po ko zna koji put desilo se da brat nije htio na brata. Bokelji nijesu htjeli okrvaviti ruke u bratoubilačkoj borbi.
Problem ima vlastela pa neka ga sama riješi – poruka je događaja sa obala Zaliva.
Plemstvo zatraži, sredinom avgusta, pomoć opšteg providura Frana Grimanija. Traže zaštitu od pučana koji su se drznuli da im ospore pravo nad zemljom na ostrvu Sv.Gabrijela. Ne traže odmazdu za pobunjenike, ali traže zemlju!
Popuste i Krtoljani.
Odgovarajući, providur je od vlastele zahtjevao da polovinu ostrva daju Krtoljanima, smatrajući da je to pravedno rješenje.
Vlastela taktizira: spremna je da se odrekne i cijelog ostrva ako dužd mletački smatra da je to ispravno rješenje.
I Krtoljani se slože.
I oni taktiku imaju: ako bi dužd zemlju dao nekom drugom, mimo kotorske vlastele, neka je pokloni Krtoljanima.
Krtoljani nijesu te godine riješili problem sa vlasništvom nad zemljištem, ali više nikada nije bilo isto kao prije bune.
Krtoljske bune 1754 godine.

SREBRNI SUNCOBRAN

Tokom XIII, a posebno XIV i XV vijeka bokeljski pomorci stekli su slavu dobrih, hrabrih i poštenih trgovaca pa su im svi trgovački putevi bili dostupni. Uz dubrovačke, bokeljski trgovci povezuju zemlje u zaleđu sa Mediteranom pa, uz trgovačku, stiču i slavu dobrih diplomata. Za diplomatske usluge stižu priznanja iz Ugarske, Srbije, Francuske, Venecije i drugih zemalja. Na srpskom dvoru dužnost protovestijara uglavnom pripada kotorskim plemićima.
Uz slavu dolazi bogatstvo koje se uvećava povezivanjem kapitala, ne samo među bokeljskim plemstvom, nego i u međunarodnim okvirima. Rađaju se trgovačka društva i drugi oblici uduživanja, a stečeni kapital ulaže se u nove poslove i nekretnine. Dio bokeškog kapitala katkada pozajmicama spašava od bankrota poznate strane trgovce, a značajno pomaže u pokrivanju manjkova više državnih blagajni. Time se stiču povlastice i ugled, a za život se troši sve više i živi raskošnije.
Među brojnim primjerima bogatstva i raskoši izdvajamo običaj darivanja djevojke kod udaje. Prćija ili miraz.
Uz dobru prćiju uglavnom je išao bogatiji i poznatiji mladoženja, bez prćije najčešće se završavalo u samostan. I bogate i siromašne, podjednako, skončavale su u manastirskim ćelijama i zaređivanjem spašavale ugled osiromašenim porodicama.
Sa bogatom prćijom moglo se birati. A birali su očevi i braća. Rijetko su djevojke pitali za mišljenje, još rjeđe su same odlučivale o budućem životnom saputniku. Jedino dobro koje su imale od prćije bila je sigurnost. Prćiju nije mogao koristiti muž! Predstavljala je glavnicu koja garantuje put u imućnu kuću, sigurnu sjutrašnjicu i prćiju za kćerke.
A sve je moglo u prćiju: vinogradi, kuće, brodovi i barke, vešte i nakit, pokućstvo, šume, pašnjaci i stoka, maslinjaci ( i sadnice masline !) čak i knjige! Sjajne primjere prćija našla je Lenka Blehova Čelebić u arhivskim dokumentima i objavila ih u knjizi „Žene srednjevjekovnog Kotora“. Knjiga koja bi se trebala naći u današnjim bokeškim prćijama!
Za današnje prilike, srednjevjekovne bokeške prćije izgledaju nestvarno i veliko su svjedočanstvo moći bokeških trgovaca, pomoraca i zanatliji toga doba. Djevojke su nosile u prćiju vešte vrjedne dobre, nekada i najbolje kuće i palate! 
Mare, kćerka Lodovika Drago iz Kotora, udala se 1444. god. za Mihaila Buću - praunuka protevestijara Mihaila, graditelja dvorca-ljetnikovca Buća u Tivtu. Ljetnikovac Buća,po mišljenju stručnjaka, najveća i najbogatija arhitektonska cjeline toga karaktera i vremena u Zalivu zasluživao je gazdaricu koja zna da cijeni ljepotu. Pored ovoga, Buće su imale i ljetnikovac na Prčanju, danas čuvenu palatu Tri sestre. Valjalo je uživati, a Mara je to znala. Prćija joj vrijedi 1500 perpera u novcu i stvarima. U to doba zanatlijska kuća u Kotoru vrijedi oko 80 perpera, plemićka kuća 500 perpera, palata na najboljem mjestu 600, vinograd u Grblju 80, a u Zalivu 100 do 300 perpera, skromna kuća 50, a dobar vepar 7 perpera.
Marine haljine vrijede više od 650 perpera, a nakit 805 perpera.
U ugovoru o prćiji navodi se par haljina od skarlata sa tunikom i srebrnim pozlaćenim daščicama sa resama od bisera - 317 perpera i 10 groša. Mara je voljela tamnocrvenu boju ( a bila je u modi toga doba) pa je imala više takvih haljina postavljenih svilom. Tu su pelerine, marame, tunike ali i srebrni suncobran. Vrijedio je bar jednu dobru kuću! Imala je Mara ukras za glavu sa balteo perlato i naušnicama u vrijednosti 142 perpera i 8 groša, a bijela tunika sa ambretama i krznom iz Verone koštala je 37 perpera i 6 groša. Među nakitom izdvaja se srebrni pojas s iglama i lančićima - 33 perpera 8 groša i naušnice vrijedne 11 perpera i tako redom. Garderoba firmirana, rekli bi to danas, pa zašto i porijeklo ne upisati u ugovor. I upisali su ! Uvoz iz poznatih modnih centara srednjeg vijeka!
Vijek ranije, godine 1332. udala se Petra, kći Petra Gosti za Luku Jakobovog de Bena. Njen miraz vrijedio je 1.800 perpera, 1oo aksađa zlata, robinja i odjeća.
Nijesu Buće samo dovodili bogate nevjeste. I njihove kćeri bile su udavače sa mirazom! Tako je Roza, kćerka Miha Petrovog Buće, 1336 godine imala prćiju vrijednu 1.000 perpera koje je Baso Cufekti, mladoženja dobio odmah po vjeridbi. Poslije vjenčanja uslijedilo je još 100 perpera, odjeća i 100 aksađa zlata.
Pučanke su imale skromniju prćiju: od 30 do 600 perpera. Neke su uz novac u prćiju donosile pokretnu i nepokretnu imovinu, a sve je uredno zabilježeno u ugovorima. Da se zna ali i zarad ženinog mirnog sna. Nikada se ne zna kakav će ispasti. Muž!
Na kraju, dragi moji, priču sami dovršite:
Mara je poslije objeda učinila pižolot pa dugo vezla goblen. U pratnji sluškinje je prošetala. Do seka na obali prošla je popločanom stazom oivičenom sa 130 kamenih stubova koji su držali ukrasnu lozu. Za svaki slučaj, sluškinja je nosila srebrni suncobran. Nabori bogato ukrašeno haljine, od teške izvezene svile, šušte kao lišće u jesen.
A dolje kraj mora, Mara ugleda jedra kako zamiču kraj Kumbora. Znala je da jedan od brodova Buća ide u trgovinu. U tišini, pogledom je pratila brod sve dok se jedra nijesuizgubila.

„Mirno ti more i dobar posao – prošapta Mare. Nad Tivtom se polako spuštao sumrak...

CIMET BONBONI I ŠAFRAN

Povoljni trgovački ugovori omogućili su bokeljskim trgovcima dinamičniju trgovinu i jačanje ekonomskih veza sa Južnom Italijom krajem XII vijeka, a potom i sa Venecijom, Dubrovnikom, Sicilijom i gradovima u Albaniji i na Krfu.
Preko Kotora su vodili trgovački putevi za Srbiju, Bugarsku, Mađarsku i druge zemlje odakle je stizala roba koju su Bokelji izvozili u druge krajeve. Najčešće se izvozi ruda, vuna, koža, loj, slanina, sir, škoranci i sukno, a uvoze fine tkanine, oružje, nakit, sapun i kozmetički preparati, staklarija, zlatno i srebrno posuđe, lijekovi i mirođija.
Trgovina podstiče brodogradnju, zanatsku proizvodnju, bankarstvo, a trka za kapitalom ništa ne prepušta slučaju pa se javljaju stalni ili povremeni trgovački savezi između dvojice ili više trgovaca. Udruženja trgovaca javljaju se i na međunarodnom nivou pa i između zekletih neprijatelja. Takva trgovačka uduženja posebno su aktuelna tokom XV i XVI vijeka između kotorskih trgovaca i hercegnovskih Turaka. Radi očuvanja monopola u unosnoj trgovini pšenicom, Venecija Bokeljima zabranjuje trgovinu sa albanskim gradovima. Stoga kotorski trgovci angažuju hercegnovske Turke da im, za polovinu od trgovačkog dobitka, uvezu albansku pšenicu.
Zbog straha od turskih gusarskih napada koji su bili česti, Peraštani na svoj način regulišu probleme inače unosne trgovine žitom iz Albanije. Oni Turcima plaćaju da ne napadaju peraške brodove!
Venecija je Persat oslobodila carina na cijelom području Mletačke Republike pa se Peraštanima isplatilo da plaćaju Turke kako bi neometano trgovali. I kada nije bilo sredstava u državnoj kasi za te namjene, Peraštani su posuđivali od bogatih trgovaca. Tako su početkom XVII vijeka od trgovca Bernarda Pime posudili 1.200 dukata (pravo bogatstvo!) da bi Turcima platili za nenapadanje.
Trguje se svim vrstama novca, a obračunska jedinica je lira i solad. U opticaju su srebrni taliri, zlatni venecijanski cekini, venecijanski groši, dubrovački groši, škude, karlini, male lire, soldi, kvatrini i sitni kotorski novci.
Bez obzira na nesigurnu plovidbu, česte gusarske napade i ratove, slabu kupovnu moć većine stanovništva i stalnu opasnost od Turaka, u Boku stiže najfinija i najskuplja roba sa evropskog i istočnih tržišta.
Krajem XV i početkom XVI vijeka postojala je redovna, petnaestodnevna brodska veza Kotor – Venecija, a česti su i vanredni dolasci brodova iz Venecije sa tovarima fine robe, posebno tekstila. Tim brodovima za Veneciju odlazi sve poznatija „kotorska koža“ koja je sirova stizala iz Crne Gore, a prerađivala se u više kotorskih kožarskih radionica.
Manji dio uvezenog tekstila se prodavao u Kotoru, a veći u Crnoj Gori. Ta trgovina, preko poznatih nakupaca, dobro je funkcionisala. Posebno je na cijeni tkanina ljubičaste i grimizne boje koja se poklanjala u slučajevima izmirenja i prevazilaženja nesuglasica. (posebno kod izmirenja u krvnoj osveti). Takvih je slučajeva i u Boki Kotorskoj.
Seljaci iz Krtola, 30. septembra 1604 godine, obavezuju se da će platiti 200 talira trgovcima Jakovu Paskvali i Marinu Mekši za tkanine ljubičaste i grimizne boje potrebne da bi izgladili međusobne nesuglasice i učinili mir. U dokumentu sačuvanom u kotorskom Arhivu taj ugovor potpisalo je više Krtoljana – navodi Radomir Prica u „Građi za istoriju bokeljske trgovine“, Spomenik CV, 1956, Srpske akademije nauka.
Jedan trgovački dokument iz prve decenije XVII vijeka ima poseban značaj za istoriju trgovine u Boki, ali i istoriju gastronomije!
Riječ je o spisku tovara robe koji je stigao brodom iz Venecije za potrebe kotorskih trgovaca.
U dokumentu je naznačena težina i vrijednost svakog pakovanja posebno što ukazuje i na značaj tovara .
Bila je to luksuzna roba iz Venecije ali i iz dalekih istočnih krajeva, skupa, a ipak tražena: šećer u prahu, bonboni, šafran, fini cimet, fini karanfilići, štapići od cimeta, kutije karanfilića, pripravljeni prženi šećer, cimet bonbone, obični slatkiši, spravljeni badem i druga slična roba.
Ako se zna da je i danas šafran najskuplji začin na svijetu onda nije teško zaključiti što je značio prije 400 godina. Gastronomi se i danas klanjaju jelima sa šafranom, a štapiće od cimeta ili cimet bonbone danas je teško naći na crnogorskom tržištu.
Začini koje su Bokelji koristili prije 500 godina ukazuju na visoko razvijenu gastronomsku kuturu koja je ostavila trag u savremenoj bokeljskoj kuhinji.

1195. podignuta rimokatolicka icon crkva Crkva Sv. Luke, u Kotoru, od strane Grka Mavra Kacafrangija, sa ženom Bonom, kćerkom kotorskog priora Vasilija (po ktitorskom natpisu). Crkva je podignuta u doba vladavine Stefana Nemanje i njegovog sina Vukana. Kao katolička crkva, 1657. godine je od strane Mlečana predata na korišcenje mletačkim podanicima - pravoslavcima (Grbljanima koji su u velikom broju od Osmanlija izbjegli u utvrdjeni Kotor) pa su u crkvi do 1812 (francuska okupacija) postojala dva oltara: pravoslavni i katolički (kada je ovaj drugi sklonjen).