Krtoljska buna
Od XV do prve polovine XX vijeka u Boki Kotorskoj bilo je više protesta i buna među kojima su najznačajnije Grbaljske bune u XV vijeku. Bilo ih četiri i ukupno su trajale četvrt vijeka! Te bune predstavljaju najznačajnije događaje na istočnoj obali jadrana u tom vijeku.
Bunili su se stanovnici, naročito kmetovi, i u drugim krajevima Boke, protestovali protiv domaće vlastele i stranih sila.
Zarad zemlje i prava nad njom, a time i prava nad kmetovima i prihodima, u Boki je bilo netrpeljivosti ali i neprijateljstava među pojedinim mjestima. Nekada su pobune predvodili sveštenici, često vlastela ali i seoski knezovi. Bilo je problema koji su rješavani i po nekoliko decenija. Druge je morao rješavati mletački dužd. Drugačije se nije moglo.
U sjenci poznatih bokeljskih buna ostao je jedan od protesta krtoljskih kmetova koji po trajanju i posljedicama svakako zaslužuje pažnju.
Mislim da neću pogriješiti ako to nezadovoljstvo Krtoljana nazovem Krtoljskom bunom!
Nezadovoljstvo Krtoljana odnosilo se na vlasnike zemljišta koje su obrađivali u najamnom, kmetskom odnosu. Krtoljani su od kotorskih vlasti, kasnije i mletačkih, više puta tražili pravičnu podjelu zemljišta, a kako se dugi niz godina ništa nije promijenilo, 1752 godine im je dozlogrdilo!
Oružjem su nasrnuli na grupu plemića koja je došla na ostrvo Sv.Gavrila u kontrolu radova na imanjima. Tu naravno nijesu stali već su na Miholjskom zboru odlučili da će istrijebiti kotorsko plemstvo.
Razlozi slični grbaljskim (dva vijeka prije) kod odluke Grbljana da zatraže vlast Turaka kako bi raščistili sa kotorskim plemstvom!
Bolje Turci nego Kotorani – rekoše Grbljani. Očigledno da kotorsko plemstvo ni takvi događaji nijesu opametili pa su im Krtoljani zaprijetili istrebljenjem – kao jedinim rješenjem za nepravdu, silu, pljačku i težak život.
Krajem 1752. pred Senat u Mletke stigao je apel Kotrana za pomoć protiv pobunjenih kmetova četiri sela Miholjskog zbora.
O pobunjenicima se pričalo i prepričavalo dugih 18 mjeseci. Nema iscrpnijih izvještaja ali je vjerovatno za to vrijeme vlasnicima zemljišta bilo nemoguće doći do imanja. Ostali su i bez prihoda pa ne čudi uznemirenost i bijes koji je opredijelio vojni pohod na Krtole!
Do pravog vojnog pohoda došlo je u junu 1754 godine. Pod oružjem se našlo više od 900 vojnika sakupljenih u Perastu, Prčanju, Dobroti i drugim mjestima Kotorskog distrikta. Vojsci se u službu stavila i sva raspoloživa flota koja se tada našla u domaćim lukama. Vojskom je komandovao iskusni Peraštanin, potpukovnik Štukanović.
Krtoljana pod oružjem tada je, prema zvaničnim statističkim podacima toga doba, bilo manje od 150. Ukupno duša u četiri sela bilo je oko 400.
Naravno, u opsadu Krtola išlo se morskim putem, a demonstarcija sile odvijala se duž krtoljske obale.
Organizatori vojnog pohoda očekivali su, u duhu metoda mletačkih vlasti, da će doći do vjerske netrpeljivosti koja je trebala pripomoći vojnom pohodu pošto su pripadnici vojske bili katolici, a Krtoljani mahom pravoslavni.
Po ko zna koji put desilo se da brat nije htio na brata. Bokelji nijesu htjeli okrvaviti ruke u bratoubilačkoj borbi.
Problem ima vlastela pa neka ga sama riješi – poruka je događaja sa obala Zaliva.
Plemstvo zatraži, sredinom avgusta, pomoć opšteg providura Frana Grimanija. Traže zaštitu od pučana koji su se drznuli da im ospore pravo nad zemljom na ostrvu Sv.Gabrijela. Ne traže odmazdu za pobunjenike, ali traže zemlju!
Popuste i Krtoljani.
Odgovarajući, providur je od vlastele zahtjevao da polovinu ostrva daju Krtoljanima, smatrajući da je to pravedno rješenje.
Vlastela taktizira: spremna je da se odrekne i cijelog ostrva ako dužd mletački smatra da je to ispravno rješenje.
I Krtoljani se slože.
I oni taktiku imaju: ako bi dužd zemlju dao nekom drugom, mimo kotorske vlastele, neka je pokloni Krtoljanima.
Krtoljani nijesu te godine riješili problem sa vlasništvom nad zemljištem, ali više nikada nije bilo isto kao prije bune.
Krtoljske bune 1754 godine.
